MIHAIL PUPIN - OD BRITANSKOG AGENTA DO SRPSKOG VELIKANA?

Da li je veliki naučnik, srpski patriota i dobrotvor zapravo bio bogati cincarski trgovac, britanski agent i američki ratni huškač i profiter?

 

Piše: Ivona Živković

 

Kada se danas  sa  mnogo više znanja o „teoriji  zavere“ i metodama rada tzv. bezbednosnih agentura (koje globalna oligrhija koristi  prilikom upravljanja svojim robovima širom sveta), pročita fascinantna biografija „srpskog patriote“, „velikog naučnika“, diplomate i „humanitarca“,   Mihajla Idvorskog Pupina, veoma lako se uoče fabrikovani i  lažno  interpretirani podaci iz njegovog života.  U skladu sa razrađenom tehnikom dezinformisnja , Pupnova biografija je u osnovi 90 posto tačna,  nedostaju sitni, ali važni detalji, a finalni zaključak je izveden u skladu sa ideološkim potrebama vladajućeg oligarhijskog establišmenta i on se nameće u medijima i naučnoj zajednici kao dogma. Pupin se čak predstavlja kao izuzetan naučnik i inovator iako su njegove inovacije u stvari patenti kojima je on uglavnom samo finalizovao tuđa istraživanja i patentirao ih.

Ali, ako se malo drugačije pročita ono što je kod i nas poslednjih godina konačno objavljeno (jer je mnogo toga iz njegovog života dugo bila skrivana  tajna) lako se shvata za koga je zapravio radio Mihail Pupin.

Da pomenemo da je srpska transkripcija nemačkog imena Mihail - Mihajlo, iako se često ovo ime piše i Mihailo (što nije u duhu srpskog jezika). Iako se ovom imenu pripisuje biblijsko poreklo, ono je ipak nemačko (možda baš iz prevoda Martina Lutera) jer se u korenu reči nalazi nemačka reč - mich (koja znači ja lično ili moje sopstveno). Sva imena , poznato je, u svom korenu imaju neko značenje na jeziku od koga potiču.

ROĐEN DA BUDE TRGOVAC
Dnevni list “Politika” u svom kulturnom dodatku od 9.04.2011. iz pera novinara Petra  Kočovića objavio je tekst sa dilemom u naslovu: „Pupinovi su poreklom Vlasi?”
Ovde novinar iznosi veoma zanimljive podatke o porodici Pupin (jer ovo očito nije srpsko prezime). Tako se vidi da je ime Mihajla Pupina  zapravo promenjeno  jer on 4. oktobra 1854, kršten (upisan u knjigu rođenih) kao “Mihail, sin Konstantina Pupina i majke Olimpijade”.  (Neki izvori navode da je ime majke bilo Alimpijada, što u svakom slučaju nije srpsko ime već grčko).


Mihail je sam sebe nazvao Mihajlo Idvorski Pupin tek kada je postao srspki konzul u SAD i kada mu je srpska verzija ovog nemačkog imena bila veoma važna kako bi agitovao “za srpske interese”. Tada se sam deklarisao kao Srbin. Idvorski je dodao imenu kako bi naglasio da je sa ovih prostora. A da li je, teško je pouzdano reći.


Ali, čak ni mesto njegovog rođenja, Idvor, nikada zapravo nije bilo u državi Srbiji, već u Austrougarskoj carevini. Idvor je tek nakon Prvog sv. rata pripao Kraljevini SHS. Dakle, M. Pupin nije srpske nacionalnosti (reč “natio” iznačava  mesto rođenja) već austrougarske.


 U iznetim biografskim podacima o M. Pupinu (iz različitih izvora) nalazi se nekoliko datuma njegovog rođenja: 27. septembar, 4. oktobar, ali se pominju i 8. i 9. oktobar. Ako se razlika u datumima pravda korišćenjem Julijanskog ili Gregorijanskog kalendara, nejasno je kako se pominju i različite godine rođenja: 1854, 1857. i 1858.
Da li je Pupin na neki način ipak etnički Srbin? E, za to upravo i ne postoji niti jedan dokaz (bar do sada takav dokaz nije nigde iznet). Naprotiv, u navedemom “Politikinom” tekstu otkriva se (konačno posle 100 godina) da je možda bio vlaškog tj. cincarskog porekla.

Da podsetimo da su tzv. Cincari (koji nam se predstavljaju kao nekakav narod) u stvari trgovačka kasta  etničkiih mešanaca grčko-turskog porekla. Cincari su bili angažovani na Balkanu kao rimski legionari, čuvari drumova koji su obezbeđivali transport robe  (posebno zlatnog novca) između romanske riznice u Konstantinopolju (Vizantiji) i Vatikana.

Prenošenjem riznice iz Konstantinopolja,  nakon propasti Vizantije u Moskvu, glavni put tajnog prenosa zlata je verovatno išao preko mesta poznatog kao Moskopolje koje se smtra starom i nezvaničnom cincarskom prestonicom u vreme Otomanske vladavine Balkanom.  Cincarima su tako nazivani i trgovci koji su bili povezani i u službi održavanja kontinuiteta romanske riznice i koji su na drumovima koje su i obezbeđivali ubirali razne takse.  Zvanična istorija ignoriše puteve zlata i zlatnih kovanica  i način njihovog transporta i sukobe koji su bogate  porodice Evrope imale u vezi sa ovim. Ali,  pominje se da je u to vreme Moskopolje imalo čak 70.000 stanovnika i zna se da su mnogi Cincari bili i ostali veoma bogati.
To da su se pojedine cincarske porodice enormno obogatile prodajom nekakvog sira je priča za malu decu. Mnogo je logičnije da su oni sa sirom prenosili nešto drugo. Velika trgovačka tajna (kabala) koja služi upravo održavanju kontinuiteta imovine (stvaranjem porodičnih kartela) uči Cincare od malih nogu da se međusobno žene i udaja i stvaraju tako interesno povezanu međunarodnu trgovačku kastu.

U pomenutom tekstu novinar P. Kočović otkriva još da je “nakon ubistva izvesnog Vasila Pupe Koze u 17. veku” njegova udovica ostala “sa  četiri sina (Đorđi, Nikola, Konstantin i Stojan) i stokom (500 ovaca i 100 koza).” Samo bogati trgovac je mogao imati toliko stoke u to vreme. Četiri sina imaju zanimljiva imena: prvo je Georgi (nemačko), drugo je Nikola (romansko), treće je Konstantin (grčko)  i četvrto Stojan (srpsko). I ovo je tipično etničko prikrivanje iza imena koje su upražnajvali međunarodni trgovci kako bi svojoj deci (naslednicima u poslu) omogućili da se u svakoj etničkoj zajednici prihvate kao pripadnici te etničke zajednice.
Cincari su kasnije jačanjem britanske dominacije nad romanskom i radom jezuita inkorporirani u posebnu trgovačku elitu i njihovu ideologiju – judaizam (koji oni nazivaju religijom)  i danas se Cincari smatraju  balkanskim Jevrejima.  Jevrejin je u srednjem veku bio isto što i trgovac, član ove međunarodne trgovačke kaste. Jezuitska prikrivenost karakteristična je i za čitavu jevrejsku mrežu u kojoj mnogi kripto Jevreji nose imena i prezimena etničke zajednice u kojoj žive (na primer Marko Djurić ili Marko Blagojević ), ali uvek rade u interesu ove trgovačke oligarhije kao njihovi službenici.  Oni koji ne prihvate pravila ove “kabale” izopštavaju se iz ove judejske zajednice. Ko god prihvati judaizam i donosi im korist, dobro  je došao čim položi zakletvu. Masonerija je njihova tipična izmišljotina za finansijsko i svako drugo podrivanje hrišćenske zajednice iznutra.
Kripto Jevreji su danas svuda po svetu i vrlo ih je teško razotkriti.

Na Internetu pojedini jevrejski portali zato M. Pupina opisuju i kao “jevrejskog naučnika”. (Neko može naivno pomisliti da ga svojataju). U jednom tekstu o jevrejskim iseljenicima iz Rakova koji su emigrirali u SAD, pominje se ime izvesnog Jevrejina Mihaila Pupina ( ali bez srednjeg slova I.) koji je bio revolucionar i član jevrejskog veća za okrug Rakova u Belorusiji 1917. Bližih informacija o ovom Pupinu nema, pa se može lako zameniti u jevrejskog zajednici za Pupina, američkog naučnika. Da li je možda ista osoba u pitanju, ostaje veštim istraživačima da utvrde.

“Za Konstantina se zna da je imao dva sina, Arsenija i Mihajla,”  navodi dalje P.  Kočović.

Nije, međutim, jasno kako se ta porodica prezivala, jer se prezime izvodilo iz zanimanja pa se pominju nadimci Koza i Pop, dok je Pupa majčin nadimak (što može da označava i ženu koja je bila često trudna). Arsenije je iz nekog razloga  uzeo prezime Pupin, po babinom nadimku. (I ovo je karaktersitično za kripto judejsku zajednicu, gde se preferira majčino prezime koje se onda kod ženske dece gubi udajom. Tako loza sa svim svojim izdancima postaje nevidljiva i znaju je samo upućeni u “kabalu”).


I trgovačka prevara može  naterati nekoga da promeni prezime, a treba imati u vidu da je u ono vreme postojala i krvna osveta. Tako je razlog za promenu prezimene sigurno opravdan.


Dalje se kaže da su Arsenije i njegova žena Stana imali tri sina: Živana, Nikolu  i Konstantina. I ova tri sina, po trgovačkoj tradiciji, dobijaju: srpsko, romansko i grčko ime. Poslednji, Konstantin, biće otac Mihailu Pupinu.


„Godine 1690. austrougarski car je pozvao Srbe, Crnogorce, Grke, Makedonce i ostale da se priključe austrougarskoj vojsci, nudeći zauzvrat akt („Privilegije”) po kojem će moći da uživaju povlastice u Austrougarskoj monarhiji. Tako su nastale Bela i Vojna krajina i odbrambena utvrđenja na levoj strani Dunava u Vojvodini”, piše dalje P. Kočović


“Kada je tačno Mihajlov deda Arsenije prešao Dunav, nije poznato, ali u Zemunskom magistratu postoji dokument da turski podanik „Michael Constantin Popp” (rođeni brat dede Mihajla Pupina) treba da plati državnu taksu od 773 pijastri zbog prevoza pamuka iz Makedonije u Srbiju. Deda-stric Mihajlo bio je poznati trgovac, kao mnogi Vlasi koji su se preselili u Vojvodinu”, zaključuje Kočović.
Dakle, nije tačna Pupinova tvrdnja  iz njegove autobiografske knjige (iz 1924) „Od useljenika do izumitelja “ (kod nas prevedena „Od pašnjaka do naučnika“)  o siromašnom i seljačkom poreklu njegove porodice.  U knjizi zato Michael I. Pupin veoma malo govori o svom ocu (koji je rođen u Idvoru i „negde zaveden i kao Kosta“).

BAJKOVITA AUTOBIOGRAFIJA
Tako o ocu Konstantinu iz Mihajlovog sećanja danas znamo samo to da je „bio crnomanjast”, „ozbiljan“, „uzdžrljiv“ i “plećat seljak”, i da je „nekoliko puta biran u seosku upravu“. Pupin navodi da je otac bio više puta biran za Kneza u selu Idvor i da je bio zemljoposednik "nezavisan i slobodan". Za ovakvu poziciju on je bio u obavezi da služi u austrougarskoj monarhiji u odbrani južne granice carevine i bori se sa Turcima. On je tako bio graničar - vojnik pod komandom princa Eugena od Savoje. Kuća Savoja je inače povezana rodbinski i sa britanskim plemstvom. Pupin još opisuje kako je u kući njegovog oca pored ikone na zidu bila velika slika u boji italijanskog revolucionara Garibaldija (koji je bio britanski plaćenik kako bi podrivao vatikanske interese). Uvažavao je još Linkolna, ruskog cara Aleksandra Oslobodioca, Karađorđa i kraljevića Marka. Nigde se u knjizi ne pominje da je otac bio trgovac niti se mogu pročitati bilo kakva sećanja kako je njegov otac obavljao poso kneza i graničara. Pupin više opisuje političke prilike iz vremena svog detinjstva, a ličnih uspomena na oca - nema.

Najzanimljivije je da otac nije imao nikakvog značajnog uticaja na svoga sina koji će napraviti ogroman iskorak u svet.

Uticala je, navodno, na Pupina samo sirota nepismena majka grčkog imena (Olim)Pijada, koja je malog Mihaila, zanimljivo, rodila tek naknadno kao jedino muško dete tek u svojoj  četrdesetoj godini.

Za ženu sa ove fotografije se tvrdi da je Pupinova majka Olimpijada. Ne zna se kada je fotografija nastala, mada je običaj da se roditelji slikaju na venčanju i sa decom.

(Nije li i ovo još jedna jevrejska posvećenost majci i da li je možda majka bila iz bogate trgovačke porodice?) 

Majka je iako nepismena znala da je svet veliki i savršeno je poznavala biblijske priče, posebno Davidove psalme (!)

Ovu knjigu Pupin je posvetio svojoj majci. Zanimljivo je da Pupin piše eseistički veoma vešto sa brojnim filozofskim i istorijskim opaskama. On otkriva i razmišljanja o elektricitetu i elektromagnetizmu tadašnjih najuticajnijih fizičara i matematičara sa kojima se sretao na Kembridžu i u Berlinu. Pupin je očito bio veoma fokusiran na radove drugih naučnika i uopšte je pratio istraživanja koja su prevladavala u naučnim krugovima.

Ovu autobiografsku knjigu je navodno sam Pupin napisao na engleskom kada je bio već istaknuti i bogati slobodni zidar (slobodni zidari su protivnici Vatikana i katoličanstva) i za nju je dobio Pulicerovu nagradu. Da podsetimo da je Jozef Pulicer bio poreklom mađarski Jevrejin i filantrop (što znači da je donirao tj. usmeravao novac tamo gde oligarhija prikriveno investira. To se zovu „humanitarne donacije“.) Istim poslom se bavio i Pupin kada je postao bogat.

 

BUNTOVNIK ZA BRITANSKE INTEERSE
Put u visoko društvo Mihail P. počinje u 18-toj godini „druženjem sa buntovnom srpskom omladinom koja je protestvovala protiv austrougarske carevine“. Na njega uticaj vrši Svetozar Miletić. Tako piše u autobiografiji. Naravno, ne piše da je tadašnje „otporaše“  u stvari organizovala i instruirala britanska agentura kako bi podrivala austrougarsku carevinu u nameri da sruši sa trona katoličku dinastiju Habsburga (što je najzad i uspela). To je tada bila tajna.


Jedna zvanična Pupinova biografija kaže: „Na prvomajskim demonstracijama 1872. godine osamnaestogodišnji Mihajlo učestvuje u međusobnom sukobu podeljene omladine i zbog toga mu preti udaljavanje iz škole“.


Ali, nije izbačen iz škole (koju kako je zapiso u svojoj autobiografskoj knjizi nije ni voleo i sa mukom je učio) jer su se za njega „angaživali neki viđeniji ljudi“. To su bili ljudi iz crkve u Pančevu koji su ga i finansijski pomogli. A onda je (iako školu nije voleo) poslat u Prag da tamo dalje uči(!)  Šalje ga i podržava, naravno, njegova siromašna i neuka  majka Olimpijada (kojoj je tada već 60 godina). Novac – „prava sitnica“ uz pomoć crkve.

 

Deo teksta iz Pupinove autobiografije otkriva finansijere njegovog školovanja u Pragu, gde se posebno ističe izvesni protojerej Živković.


Ali, Pupin umesto u Prag stiže u Beč. Razlog zašto se Pupin našao u Beču, u autobiografiji je prilično bajkovit, pa on tvrdi da je zaspao u vozu. Tu ga kondukter koji mrzi sve što je srpsko naziva "srpskom svinjom", "primitivnim seljakom", "srpskim buntovnikom" itd. Sve epiteti koje će kasnije ratna ptopaganda Velike Britanije u "Velikom ratu" prišivati Nemcima i njihovom nadmenom i krvoločnom hunskom karakteru.

Ali, u Beču Pupin biva iz nekog razloga uhapšen, što je podatak koji navode pojedini Pupinovi biografi. On sam o tome ne piše. Ako je zaista hapšen, zašto je to učinjeno? Šta je ovaj mladi i možda zavrbovani “otporaš” trebalo da odradi u Beču javnosti je nepoznato. Ni to kako je otišao iz Beča nije najjasnije, jer u autobiografiji on iznosi bajkovitu priču kako mu je “jedan dobri bračni par sa čudnim nemačkim akcentom" pomogao i platio mu kartu do Praga. Kasnije otkriva da su to bili Amerikanci (zapravo Englezi). Dakle, mladi Mihail je rano shvatio da Nemci ne podnose Srbe (posebno ne one koji im čuvaju granicu u Austrougarskoj (!) , dok su Englezi bili sasvim ok. Očito je iz knjige i da Mihail nije imao pare ni za voznu kartu od Beča do Praga, ali, nema veze, on ubrzo kreće na put “preko velike bare” i u Ameriku ulazi samo sa pet centi. Ko mu je zaista platio ovu prekookeansku kartu (da li isti bračni par Amerikanaca koje je upoznao u vozu u Beču) , nije više ni važno jer je sve u njegovoj biografiji veoma bajkovito.

BIOGRAFIJA KAO AMERIČKI SAN


U SAD Mihail P. se obreo kada je imao samo 20 godina i odmah počinje da radi fizičke poslove kako bi se dovoljno obogatio da sebi plati skupe studije na privatnom Kolumbija koledžu pri Kolumbija univerzitetu 1878. (ili 1879)  godine, smer fizika.  Podaci o godinama se u različitim biografskim izvorima razlikuju. Kolumbija koledž je osnovala engleska crkva i Pupin je verovatno bio korisnik neke stipendije iz Britanije.  (Samofinansiranje i težak fizički rad su tipična odlika mnogih fabrikovanih biografija). Zanimljivo je da dok radi u nekakvoj fabrici kao fizički radnik, on uči engleski, latinski i grčki (!) (U obaveštajnim strukturama se ovakvo prikupljanje darovite dece i njihovo stipendiranje naziva vrbovanje.) Naravno, da je želeo da se isključivo bavi naukom posebno fizikom i matematikom, nemački (koji je tada bio svetski jezik i u diplomatiji i posebno u nauci) bio bi mu sasvim dovoljan. Ali, Pupin je izgleda bio prerodređen i za neke druge zadatke.


ZNANJE JE MOĆ


Nisu li fiziku studirala u to vreme samo elitistička deca,  ona kojima je masonerija dozvoljavala da steknu neko znanje? I sa tim znanjem je trebalo da rade u interesu nečijeg kapitala. Devetnaesti vek je vreme najvećih tehnoloških otkrića (sve kasnije u 20. veku je samo usavršavano) i aristokratska elita je veoma pažljivo pratila šta se od toga može komercijalizovati. Međusobna oligarhijska špijunaža posebno u domenu tehnologija je dovedena tada do vrhunca. Za kapitalizam je ovladavanje tehnologijama i njihova komercijalizacija bilo od suštinskog značaja. Svaka oligarhija je morala zato imati svoju pouzdanu „vojsku“ naučnika i tehnoloških stručnjaka kako bi opstala u surovom kapitalističkom i tehnološkom nadmetanju. I Pupin se očito našao u toj mladoj naučnoj eliti koja je školovana zarad interesa oligarhije (baš kao i Nikola Tesla čiji je otac bio veoma blizak britanskoj masoneriji i prijatelj Dositeja Obradovića). Diplomirao je 1883.


Njegova zvanična biografija dalje kaže: “Za vreme studija bio je veoma vredan, a bavio se i sportom, naročito veslanjem i rvanjem. Dan pre diplomiranja dobio je američko državljanstvo i stipendiju”.  Od koga je dobio stipendiju ne kaže se tačno, ali ga ona odvodi u Englesku na privatni Univerzitet u Kembridžu gde provodi dve godine u nekakvom usavršavanju i upoznavanju naučnih dostignuća toga vremena.

M. Pupin 1920. sa vladikom Nikolajem Velimirovićem, još jednim britanskim agentom koji je imao za cilj da podriva interese nemačke katoličke oligarhije na Balkanu. Žena na fotografiji je, veruje se, Pupinova ćerka Varvara (ili Barbara). Zanimljivo koliko je privatni život Mihajla Pupina mističan, da se ne može pouzdano tvrditi da je na slici njegova ćerka. Ostale fotografije iz privatnog života nisu i dalje dostupne javnosti iz nepoznatog razloga. Nema ih ni u njegovoh autobiografskoj knizi. To stavlja veliku sumnju na čitavu njegovu oficijelnu biografiju. (Foto izvor: "Politika")

Nejasna i loša fotografija iz 1920. pokazuje navodno njegovu ćerku Varvaru i zeta. Ne zna se izvor ove fotografije ni gde je načinjena. Ne zna se tačno ni datum i godina rođenja njegove ćerke, pa se navodi oko 1889. (Umrla avgusta 1962.)

Nakon 11 godina boravka u SAD, Pupin se navodno vratio u svoj rodni Idvor, o čemu ne postoje nikakvi opipljivi dokazi, i ponovo se sreo sa svojom majkom koja je tada već pregazila 70 -tu. Iz ovog citata iz njegove autobiografske knjige proizilazi da je bio veliki hrišćanin koji je slavio Svetog Savu i da je bio pobožan:

...


TRGOVAC PRE SVEGA
Da li je na ovom dvogodišnjem školovanju u Engleskoj Pupin zapravo prošao i posebnu poduku o tehnološkoj špijunaži i sl. ili  poduku o trgovini tehnologijama,  i dalje je tajna. Nije poznato ni kada je i gde Pupin pristupio masoneriji odnosno slobodnim zidarima (koji rade za interese Velike Britanije) i stigao u visoki masonski rang.

Ipak, sve one koji su se bavili tehnikom put je morao da odvede neizbežno u Nemačku koja je tada imala najbolje ovakve škole i tehnologije. I za ovo je Pupin očito imao novac. Odlazi tako u Berlin  gde se “bavi eksperimentalnom fizikom” i stiče doktorsku titulu 1889.

Ali, ovaj “vrsni stručnjak” ipak nije zadržan ni u Nemačkoj, ni u Britaniji, već se vraća slobodno u SAD da svoja tehnološka znanja iz skupog školovanja “daruje “ Americi. I ovo je veoma nelogično jer su i Nemačka i Velika Britanija tada bile svetske sile, dok su SAD bile kolonija evropske oligarhije.

Osim, ako Pupin  ne odlazi u SAD da bi tamo tehnološka rešenja prodavao za debele pare i za interes masonske "braće". I za to je morao biti posebno obučen, jer veština trgovine i veština inovatorstva su dve struke. Vrhunski naučnici su obično veoma loši trgovci i većina istinskih inovatora se nikada nije finansijski ovajdila od svoga rada. Uglavnom bi bili pokradeni i prevareni. Pupin je, međutim, stekao ogromno bogatstvo od svojih inovacija.


Naravno, onaj ko kontroliše strateški važne tehnologije, kontroliše industrijski razvoj čitave zemlje. Slobodan protok fundamentalnog znanja nikada nije ni postojao, to je ono što oligarhija veoma pedantno vekovima kontroliše. Posebno je nedopustivo da se neka tehnologija komercijalizuje tako da oslabi moć vladajuće bankarske oligarhije.  Dakle, znanje je moć i zato se svi ovakvi stipendisti uvode u “bratsvo” koje radi tačno ono što je u intereseu imperije koja ih je školovala. Pupin je očito bio britanski đak. Tako je i poslat   na zadatak u SAD gde  formalno odmah dobija uhlebljenje na engleskom Kolumbija univerzitetu kao predavač.


SUDSKIM SPOROM DO AUTORSTVA PATENTA
Kada je Pupin američkoj telefonskoj kompaniji AT&T hteo da proda patent za svoje kalemove za prenos signala na velike distance (nazvane kasnije Pupinovi kalemovi)  britanski samouki naučnik Oliver Hevisajd, bio je uveren da je Pupin iskoristio njegova znanja za usavršavanje svog patenta. U stvari Hevisajd nije bio podučen kao trgovac (za razliku od Pupina), pa svoj pronalazak nije ni patentirao. Šta su inovatori tada  znali o kapitalizmu? Tako je Pupin posle višegodišnjeg sudskog spora i veštačenja inovacije (?!) uzeo veliki novac. Iako pomenuta američka kompanija ovaj patentirani izum nije ni koristila, jer je već imala svoju razrađenu tehnologiju, Pupin je izvukao ogroman novac na zadovoljstvo “bratstva”. Veliki deo novca je zato odmah stavio u filantropski fond.

Oliver Hevisajd.


Trgovac Pupin je nastojao da još jedno evropsko tehnološko dostignuće unovči prodajom američkim bolnicama u SAD, a to je bilo snimanje X zracima. Da napomenemo da je ovo "X" u stvari zamena za ime nemačkog nučnika Vilhelma Rentgena, koji je proskribovan od britanske aristokratije, jer je 1914. bio potpisnik nacionalističke peticije (Manifesto 93) koju je tada potpisalo 93 naučnika smatrajući da Nemačka vojno treba da se zaštiti od Velike Britanije i Francuske i njihove imperijalističke politike. Tako je Rentgen u Britaniji postao gospodin X.

Pupin je znanja iz ove tehnologije preneo u SAD i uz pomoć starijeg kolege i britanskog agenta Edisona, koji je tada predvodio i kontrolisao naučni etablišment u SAD, nastojao da ga usavrši i komercijalizuje (što je bilo najvažnije). Isti ovaj establišment u kome je jednu od vodećih pozicija dobio vremenom i Pupin (jer se pokazao kao dobar prodavac tehnoloških patenata) dezavuisao je kasnije Nikolu Teslu i konkurentsku američku (nemačku) kompaniju Vestinghaus. Teslini izumi se tada nisu mogli komercijalizovati tako da britanskoj vodećoj oligarhiji i "braći po kecelji" donesu novac i moć. I Tesla je stavljen u zaborav. (Danas se bežični prenosi energije mogu komercijalizovati, pa je Tesla ponovo “otkriven”).

Pupin je toliko bio posvećen eksperimentima sa Rentgenovim zracima da je kao pokusnog kunića koristio i svoju ženu, Saru Ketrin Džekson, koja je samo osam godina nakon njihovog venčanja umrla. Da bi se dobio upotrebljiv rentgenski snimak, tada je bilo potrebno izlagati pacijenta ovim zracima najmanje jedan sat. Zato su mnogi odbijali da se na ovaj način snimaju, jer nisu mogli toliko da ostanu nepomični. Surovi vivo eksperimenti su bili odlika i Pupinovog mentora, Edisona, koji je pobio ogroman broj životinja kako bi dokazao da je Teslina naizmenična struja ubitačna i tako ga dezavuisao u poslu sa Vestinghausom.

Za vreme Prvog svetskog rata glavni cilj Pupinovih istraživanja je bio razvoj tehnologije koja bi detektovala nemačke podmornice koje su probijale britansku pomorsku blokadu. Otvoreno se suprostavljao nemačkoj politici. Dakle, Pupin se kao američki naučnik mnogo brinuo da Britanija iz ovog evropskog sukoba izađe kao pobednik. Pupin je tako i u američkoj javnosti otvoreno agitovao protiv nemačkih interesa i pri tom koristio i svoje znanje i ugled u etabliranim naučnim krugovima.

Ajnštajn i Pupin su bili udarne pesnice naučnog establišmenta koji je isntruirala britanska masonerija u prvoj polovini 20. veka.

POLITIČKO AGITOVANJE
Da je M. Pupin bio britanski agent očito je znao i američki FBI koji ga je zato veoma pažljivo pratio. O postojanju velikog policijskog dosijea o Pupinu nedavno je i kod nas obelodanjeno. Tako je Pupin bio angažovan pored naučnog rada i za političko agitovanja sa ciljem da se predstavljajući se kao Veliki Srbin i patriota založi za uvođenje Srbije u rat protiv Austrougarske.  Da li zato Pupin u svojim pomenutim memoarima (1924) nigde i nije spomenuo da je cincarskog porekla. Za ovakav angažman  je 1912. postavljen kao počasni konzul Kraljevine Srbije u SAD. Radio je to sve do 1920. Sa te pozicije je otvoreno mogao da saradjuje sa britanskim ambasadorom u SAD,  Sesilom Springom Rajsom kako bi “pomogao” (agentura nikada ne agituje, ona uvek “pomaže” ) da se preko Srbije ostvaruju britanski interesi.


Pupin je upućivao pozive poziv svim Amerikancima srpskog porekla da svoju ušteđevinu ulože u Zajam za slobodu (Liberty Loan). "Zli jezici" kažu da se i te kako obogatio u poslovima od prodaje naoružanja Srbiji.

Mihajlo Pupin je posebno radio na organizaciji slanja srpskih dobrovoljaca na frontove u Srbiji (oslobađajući ih iz Kanadskih i Američkih  zatvora), čime je rušio status neutralnosti SAD.” A koristio se i svim sredstvima (pa i pištoljem) da razbije pojedine srpske organizacije u dijaspori koje su bile protiv ulaska potpuno finansijski i vojno nepripremljene Srbije u Veliki rat u Evropi. Pupin je čak “pomagao” da Srbija dobije “povoljne kredite” (u koje se sam ugradio) za ulazak u rat. Po načinu kako je sve to perfidno i smišljeno radio, nije teško zaključiti da je Pupin bio veoma obučen u tom poslu, a tu obuku nije mogao dobiti samo na studijama matematike i fizike.


Pupin je inače bio diplomatski veoma angažovan i u pripremi Kraljevine Srbije za njeno preoblikovanje u Kraljevinu Jugoslaviju (iako nije imao nikakve veze sa Kraljevinom Srbije). Nakon rata je preko Vudro Vilsona uticao na iscrtavanje granica na Balkanu tako da ovoj britanskoj neformalnoj koloniji (Kraljevini Jugoslaviji) ostane što veći deo teritorije na Balkanu, a da se nemački i katolički saveznici (kao Rumunija i Bugarska) skrate. To je izazvalo bes u Italiji, Rumuniji i Bugarskoj.


Na žalost, ovakav Pupinov agenturni rad  tj. “pomaganje Srbiji" naši istoričari i novinari zaslepljeni istorijskom dogmom o “herojskoj borbi  Srbije” u Prvom sv. ratu nazivaju to “rodoljubivom misijom” i “velikm patriotizmom”. Ispada da je Srbija žestoko profitirala u Prvom svetskom ratu sa blizu 700 000 mrtvih i potpunim ekonomskim slomom (!)


To što će se jedan most u Beogradu sada nazvati imenom “srpskog velikana” Pupina, još je jedno ruganje britanske aristokratije Srbima, a zapravo odavanje počasti svojim agantima.

I pored "ogromne ljubavi" prema Srbiji i Jugoslaviji i rodnom Idvoru, Pupinov grob je ipak u Njujorku, na groblju Woodlawn Cemetery, u Bronksu, gde su sahranjeni mnogi velikani američke istorije (glumci, pevači i novinari poput Pulicera) koji su pomogli stvaranju američke imperije kakvu danas poznajemo (koja seje bombe širom sveta zarad privatnih korporativnih interesa.)

 

Grob Sare i Mihaila Pupina je u obliku dva radio aparata. Nikakvih hrišćanskih obeležja nema iako je Pupinova majka bila "veoma pobožna žena", baš kao i on, a srpska crkvena opština u Pančevu bila njegov glavni finansijer za školovanje. Nešto je hrišćansku nit u životu M. Pupina preseklo ili je nikada nije ni bilo.